Poruka broj #1037

Volela bih da trcim,u beskraj.Da se ne okrecem,dugo..dugo.Kad se okrenem,da se niceg ne secam,da zaboravim sve.Da krenem iznova,da me vodi ona misao koja se desi onda kada sve prodje,kada znam gde sam pogresila i kako je trebalo biti,da glasno govorim i isto tako cutim kad treba.Jer do sada,pravih sam se reci uvek kasno setila,odgovor znala kad ostanem sama.Treba mi snage da dignem glavu,krenem dalje,da hodam onako kako sam oduvek zelela a nisam.Treba mi,SAMO SVA MOJA SNAGA,JACINA MOG BICA..A ja to ne mogu.