Poruka broj #2516

Znas prijatelju, ja sam nju voleo. Ono mislim bas voleo. Istinski, ludo i bez razmisljanja. Bila mi je jedina. Moja tajna, ona najveca. Sa mnogima sam bio, ali uvek sam nju nosio u srcu. Najvise mi je trebala, a eto...bas njoj sam najvise boli donosio. Nisam mogao da prihvatim cinjenicu da volim, pa sam je terao od sebe. Stalno joj se vracao, a ustvari bezao od nje. U jednom trenutku pokazao bi joj da mi je stalo, a u sledecem dokazao da sam djubre. I najgore od svega, kad god bi se vratio, ona je bila tu. A sada...
- A sta sada? Preboleo si je?
- Ma kakvi. Ima trenutaka kada je zaboravim na tren, ono kad alkoholom ubijem zadnji komad mene.
- Zasto joj sad ne odes i kazes sve?
- Eh, vidis. Uspeo sam sta sam hteo. Otisla je od mene. Sad kad se vratim, vise je nema. Kazu da voli drugog. Znam da to nije istina.
- Idi do nje onda.
- Ne mogu.
- Zasto?
- Ukljucila je razum. Shvatila je da sam ipak preveliko djubre i da je ne mogu voleti nikad. Voleti onako, klasicno. Ne mogu biti tu za nju, a uvek cu ocekivati da ona bude tu za mene. Ne mogu kad joj bude najteze doci i zagrliti je, mada znam da ona meni bi.
- Tebe je nemoguce shvatiti.
- Eh prijatelju, znam... To cujem cesto. Samo jedna osoba mi je rekla da me razume.
- Ko?
- Pa ona, druze...ona!